Zagrebačka katedrala

U jugoistočnom uglu Kaptola smještena je katedrala, čija su dva visoka, vitka zvonika vidljiva sa svih strana u panorami Zagreba. Prostor oko katedrale sa sjeverne, istočne i južne strane omeđuju kule i bedemi, a do 1906/7. bili su zidovi i još jedna kula na trgu ispred katedrale, tako da je ona bila opasana sa svih strana. Uz južni i istočni zid proteže se nadbiskupski dvor.

Zagrebačka je katedrala izuzetno značajna građevina. Najveći je, a možda i najvredniji sakralni objekt u Hrvatskoj. lako su o njoj mnogi stručnjaci pisali rasprave i studije, još uvijek nije potpuno i sa sigurnošću objašnjena povijest njene gradnje.

Zagrebački biskupi i (od 1853) nadbiskupi svoju su stolnu crkvu izgradivali prema mjerilima vrhunske kvalitete, ukrašavali je i obdarivali vrijednim umjetničkim djelima, a za njima su se povodili mnogi crkveni Ijudi i svjetovnjaci. Dragocjenosti i pokretni inventar čuvaju se u riznici koja je bila prikazana javnosti na velikoj izložbi Riznica zagrebačke katedrale« (Zagreb, 1983). Mnoštvo umjetnina (od kraja XI do početka XX stoljeća) zadivilo je posjetitelje.

Zagrebačka katedrala pripada među monumentalne gotičke katedrale i svjedoći o Zagrebu kao snažnom srednjovjekovnom kulturnom središtu. Biskupija je u Zagrebu osnovana 1093 - 1094. godine, a vjerojatno je doskora poćela i gradnja stolne crkve. Ostaci temelja i zidova pronađeni pod podom katedrale dokazuju da se prije današnje crkve na njenu mjestu nalazila starija. U nadbiskupski je dvor na južnoj strani ugrađena kapela sv. Stjepana, sagrađena sredinom 13. stoljeća. Po romaničko-ranogotičkim dijelovima (kapiteli, zaglavni kamen) stilski je najstarija građevina u Zagrebu (uz romanički prozor - ostatak romanike na crkvi sv. Marka u Gomjem gradu). Da je ova kapela starija od kotedrale, bilo je poznato u 17. stoljeću. Biskup Petar Domitrović naziva je 1616. “kolijevkom” stolne crkve. Sama katedrala građena je u etapama, uz prekide od 13. do početka 16. st. kad su dovršeni svodovi lade. Mnogi su biskupi, njeni graditelji, ugradili svoje grbove u njezine zidove. Potpuno izgrađen zvonik, i to samo južni (iako su morala biti predviđena dva) dobila je istom 1633-1641. godine, kada je biskup Franjo Hasanović Ergeljski angažirao graditelja Ivana Albertala, rodom iz Švicarske. On je projektirao i izveo masivan zvonik koji je djelovao gotovo isto tako obrambeno kao i kule oko katedrale i biskupskog dvora. Nakon velikog požara 1645. godine Albertal je obnovio i druge dijelove katedrale. U toku 17. a osobito 18. stoljeća prostrana unutrašnjost stolne crkve ispunjavana je baroknim oltarima (ukupno osamnaest), propovjedaonicom, nadgrobnim pločama. Stanovite izmjene provedene su u prvoj polovici 19. stoljeća.

Stilska evolucija prekinuta je 9. studenog 1880. snažnim potresom. Srušio se zvjezdasti svod svetišta, napukli su svodovi kapela i lada, glavni je oltar zdrobljen, mnogi predmeti oštećeni, a zvonik teško oštećen. Zamjena dotrajalih dijelova bila je planirana još prije potresa, a tada se pristupilo radikalnom zahvatu i regotizaciji koju je zamislio kelnsko-bečki arhitekt Fridrih Schmidt, a razradio i proveo Herman Bolle 1880-1902. godine.

Svod svetišta, kapela i lada nanovo su izgrađeni. Unutrašnjost crkve - na tom principu - morala je biti oslobođena barokne pretrpanosti, a vanjština je morala postati (neo) gotička. Namjesto jednog teškog zvonika iz pročelja su se uzdigla dva visoka, koji se prema vrhovima sužuju. Katedrola je promijenila lice, a novo je postalo simbolom Zagreba. U unutrašnjosti visinom i oblikom gotičkih svodova i stupova u tri broda sačuvala je srednjovjekovnu autentićnost, kao i u sakristiji gdje na svodu i zidovima ima fresaka iz druge polovice 13. ili početka 14. stoljeća.